„Svako, uz rad, posvećenost i odlučnost, može da stigne do MotoGP klase, pa čak i do trijumfa“.
Današnjom trkom u Valensiji, zatvoreno je jedno poglavlje u karijeri Danila Petruccija. Njegov odlazak iz MotoGP takmičenja je prošao u senci Rossijevog oproštaja, ali je za KTM-ovog asa, svakako, bio vrlo emotivan.
Velika naklonost publike prema simpatičnom Petruxu, ipak, nije prošla nezapaženo.
Sjajan vozač, omiljen u padoku, as koji je svojim iskrenim emocijama i suzama nakon pobede u Mugellu dirnuo poklonike motosporta, ostavio je svoj trag u MotoGP šampionatu.
Kako je sam naveo, ovo prestižno takmičenje napušta bez kajanja, zadovoljan svime što je doživeo i dao omiljenom sportu:
„Ne žalim ni za čim. Znam da je lako reći da sam mogao bolje. Naravno, ponekad sam grešio, kao na Sachsenringu i Assenu, kada sam mogao do pobede. Ali, na primer, 2019. sam bio veoma brz iako sam patio zbog toga što sam se osećao kao drugi vozač. Bez obzira, uvek sam davao sve od sebe, maksimalno sam se trudio i zadovoljan sam onim što sam postigao. U MotoGP- šampionatu nikada nije bilo vozača sa mojim stilom vožnje i mislim da ga neće ni biti. Više od 90 kg na biciklu… kada to kažete inženjerima, oni gube dah“, nasmejao se Petrucci.
Publici se oduvek sviđalo to što Danilo ne krije emocije. Njegove su izjave uvek bile iskrene, suze takođe. Ni danas nije bilo drugačije:
„Zahvaljujem se svima, ovo je bio nezaboravan, jedinstven dan koji ću uvek nositi u srcu. Doživeo sam mnogo emocija, od kada sam jutros ustao do silaska sa motora na kraju trke. Kada sam se postavio na startni grid rekao sam sebi: ‘Nemoj da plačeš’, ali potom su mi mnogi prišli da se pozdrave. Hteo sam da odem u kupatilo, ali odjednom su počeli da mi aplaudiraju i suze su krenule. Kasnije su me u KTM garaži sačekali sa motorom na kojem ću voziti Dakar reli. To je bilo divno iznenađenje! Srećan sam što sam završio MotoGP avanturu okružen takvom ljubavlju“, dodao je Danilo i potom se osvrnuo na početak priče:
„Kada su mi 2011. rekli da ću se takmičiti u kraljevskoj kategoriji, prijatelji su me pitali da li sam to očekivao. Rekao sam da jesam, jer je to oduvek bio moj san. Ove trke su mi dale jedinstvenu motivaciju i nikada nisam prestao da verujem u to. Morao sam da se suočim sa mnogim poteškoćama, bilo je mnogo brzih vozača. Na kraju puta, mogu samo da kažem da sam srećan jer sam pobeđivao i mislim da je to najbolja poruka: svako, uz rad, posvećenost i odlučnost, može da stigne do MotoGP klase, pa čak i do trijumfa“.